Kako se regulira potražnja za domaćom valutom?

U primjeru sa samoljepivim papirićima vidjeli smo da su porezi nakon osnivanja države bili dosta niski. Zbog toga je gospodarstvo bilo preplavljeno novcem, potrošnja se je povećala a cijene robe i usluga počele su rasti. Čim je država povisila poreze cijene su se stabilizirale, jer su građani raspolagali s manjom količinom novca.

Iako je taj primjer jako pojednostavljen, jer ne uzima u obzir utjecaj kreditiranja banaka i bilance plaćanja na novčanu masu, jasno pokazuje slijedeće:

  • državna potrošnja povećava količinu novca u opticaju, a porezi je smanjuju,
  • deficit državnog proračuna povećava ukupni dohodak gospodarstva, a suficit ga umanjuje,
  • ako zanemarimo utjecaj pozitivnog salda platne bilance (koji Hrvatska do sad nije imala), kumulativni deficit državnog proračuna nikad se ne može u potpunosti eliminirati jer bi u tom slučaju novac nestao iz opticaja,
  • ako država izdaje vlastitu valutu, porezi ne služe za financiranje državne potrošnje već za reguliranje količine novca u opticaju i samim time za regulaciju potražnje za domaćom valutom. To znači da država ne prikuplja poreze jer treba novac od svojih građana, već obrnuto – građani trebaju novac od države kako bi mogli platiti poreze! Viši porezi znače veću potražnju za domaćom valutom, a niži porezi manju.
  • Država nije domaćinstvo ili poduzeće, koji svoju potrošnju mogu financirati jedino zarađivanjem ili zaduživanjem, jer si u svakom trenutku može priuštiti da plati sve dospjele račune. Pri tom mora paziti na inflaciju, koju suzbija poreznom, a ne monetarnom politikom.

Monetarni i porezni sustav tako je funkcionirao uvijek, pa i danas. Naš najveći problem je u tome što se pravimo da nije tako.

Dobar primjer za to je SAD u razdoblju od 1940. do 1949. godine. S obzirom da je bilo izvjesno da je SAD sve bliži ulasku u rat, država je počela ubrzano razvijati vojnu industriju, a sve narudžbe oružja, brodova, aviona i ostale vojne opreme financirane su iz primarne emisije, odnosno “tiskanjem novca”. To je prouzročilo porast inflacije, čija je godišnja stopa u 1941. dostigla 10%, a 1942. čak 13%. Tijekom 1942. država je podigla poreze i izdala veliku količinu vojnih obveznica. Time su stanovništvu efikasno izvukli višak novca iz džepova i inflacija je do 1945. ostala između 2% i 3% godišnje. Porezni prihodi 1941. iznosili su 8,7 milijardi USD (7,6% BDP), 1942. 14,6 milijardi USD (10,1% BDP) a 1945. već 45,2 milijardi USD (20,4% BDP).1946. vojnici su se vratili s ratišta a istovremeno je došlo do dospijeća ratnih obveznica. Zato je došlo do velikog porasta agregatne potražnje pa je krajem 1946. godišnja stopa inflacije iznosila čak 18,1%. Država je opet podigla poreze, što je do kraja 1948. smanjilo godišnju stopu inflacije na 3% ali i izazvalo recesiju i deflaciju (prosječno -1,2%) u 1949. godini.

Ako povučemo paralelu sa situacijom u Hrvatskoj, “mjere gospodarske politike” aktualne i prethodnih Vlada svode se na podizanje poreza i smanjenje državne potrošnje. Funkcionalno, to je jedno te isto i izvlači novac iz opticaja odnosno naših džepova. Zato je došlo do velikog pada gospodarske aktivnosti i velikog porasta nezaposlenosti (viši porezi + smanjena državna potrošnja = viši porezi x 2). Ako na nezaposlenost gledamo kao na nezadovoljenu potražnju za domaćom valutom, jasno je da u opticaju nema dovoljno kuna za pokretanje gospodarstva i smanjenje nezaposlenosti.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s