Kako banke kreditiraju i što je novac?

Opće je poznato da banke plasiraju depozite koje prikupe od svojih klijenata. Banke čak i na internim edukacijama o tome podučavaju svoje djelatnike. No, je li stvarno tako?

Iako u Hrvatskoj imamo samo jednu valutu, kunu, u stvarnosti u financijskom sustavu postoje dvije vrste kuna, odnosno novca:

  • Primarni novac kojeg emitira Hrvatska narodna banka (HNB) i koji služi bankama za namiru obveza iz platnog prometa. Banke primarni novac drže na svojim računima u HNB-u (rezerve). Građani do primarnog novca mogu doći samo ako u poslovnici banke ili na bankomatu podignu gotovinu.
  • Bankovni novac koji je zbroj svih depozita građana i poduzeća na računima banaka. Sve bezgotovinske transakcije u Hrvatskoj provode se s bankovnim novcem.

Primjeri:

  1. Osoba A sa svog računa u banci B1, na kojem ima 10.000 kuna, prebaci 5.000 kuna na račun osobe B u istoj banci. Stanje računa osobe B se poveća, a stanje računa osobe A se smanji za 5.000 kuna. Stanje rezervi banke B1 u HNB-u ostaje nepromijenjeno.
  2. Osoba A sa svog računa u banci B1, na kojem ima 10.000 kuna, prebaci 5.000 kuna na račun osobe B u banci B2. Stanje računa osobe B se poveća, a stanje računa osobe A se smanji za 5.000 kuna. Stanje rezervi banke B1 u HNB-u se smanji za 5.000 kuna, a stanje rezervi banke B2 se poveća za 5.000 kuna.

U praksi banke svaki dan izvršavaju veliki broj platnih naloga i istovremeno primaju veliki broj uplata, tako da s rezervama u HNB-u namiruju svoje dnevne neto obveze, ako ih imaju. To znači da bi se u drugom slučaju moglo dogoditi i da netko treći iz banke B2 uplati 5.000 kuna u banku B1 pa bi stanje rezervi banaka B1 i B2 ipak ostalo nepromijenjeno.

Što se događa kad netko u banci podiže kredit? Kad bi banke plasirale depozite svojih klijenata, bankar na šalteru morao bi provjeriti koliko depozita ima slobodnih i, nakon odobrenja kredita, novac koji se nalazi na slobodnim depozitima prebaciti na račun korisnika kredita. To bi značilo da vlasnici depozita ne bi mogli doći do svojih novaca dok korisnik kredit u cijelosti ne vrati. S obzirom na to da banke jamče vlasnicima depozita (čak i većine oročenih) da ih mogu u svakom trenutku podići, jasno je da banke depozite svojih klijenata ne koriste za kreditiranje. Dokaz za to su minusi po tekućim računima koji se odobravaju automatizmom i dugoročni stambeni krediti. Malo je vjerojatno da postoji netko tko bi svoj depozit bio spreman oročiti na 30 godina kako bi njegova banka mogla plasirati stambene kredite. U devet godina rada u bankarskom sektoru nisam upoznao ni jednog takvog klijenta.

Krediti stvaraju depozite

Stvaranje novca prilikom kreditiranja najbolje je vidljivo iz podataka u HNB-ovom Biltenu o bankama iz kolovoza 2013 (tablica 1.9). u kojem je vidljivo da je ukupna masa kredita krajem 2012. godine iznosila 284 milijarde kuna, a ukupan iznos rezervi banaka u HNB-u (primarni novac) bio je tek 51,2 milijarde kuna. Uz svaki kredit prilikom plasmana stvoren je i pripadajući depozit – uplata iznosa kredita na nečiji račun. Zato je jasno da banke depozite svojih klijenata ne koriste kao izvor sredstava za kreditiranje, već obrnuto – kreditiranjem stvaraju novac i nove depozite u bankarskom sustavu.

Novi (“svježi”) kunski depoziti u bankarskom sektoru mogu nastati na tri načina:

  • uplatom iz inozemstva i konverzijom te uplate u kune,
  • plasmanom kredita uz koji uvijek nastaje pripadajući depozit,
  • emitiranjem novca od strane HNB-a, ako taj novac uđe u bankarski sustav, npr. za financiranje proračunskog deficita ili direktno financiranje različitih projekta nevladinog sektora.

Kad država troši više nego što je prikupila poreza i ima proračunski deficit, isti se može financirati gotovo isključivo stvaranjem novca kroz bankarski sustav. Više informacija možete naći u članku Načini financiranja proračunskog deficita i ovdje.

Korištenje depozita

Ako banke depozite svojih klijenata ne koriste za kreditiranje, za što ih onda koriste? Odgovor je jednostavan – za osiguravanje likvidnosti zbog izvršenja obveza iz platnog prometa. Svaka banka želi privući što više depozita iz drugih banaka, kako bi u slučaju potrebe imala dovoljno rezervi u HNB-u, a istovremeno svoje postojeće klijente potiče na na oročenje depozita kako bi smanjila rizik njihovog odljeva u druge banke i samim time rizik smanjenja rezervi u HNB-u, što bi utjecalo na njenu mogućnost izvršenja obveza iz platnog prometa. To znači da banka prilikom kreditiranja u poslovnim knjigama knjiži dvije stavke:

  1. Potraživanje prema korisniku kredita za iznos glavnice i kamata.
  2. Dug prema korisniku kredita kojem je novac prebacila na tekući račun otvoren u istoj banci, jer vlasnik računa u svakom trenutku može zatražiti isplatu u gotovini ili prijenos u drugu banku.

Otkud bankama novac?

Otkud banci novac za isplatu na tekući račun korisnika kredita? Pa, doslovno iz ničega, banka je novac jednostavno “izmislila”. Prije potpisa ugovora o kreditu uopće nije postojao, a onda se nekim “čudom” našao na računu korisnika kredita. Ako banka procijeni da je njen klijent kreditno sposoban odobrit će mu kredit, uplatiti iznos kredita na njegov tekući račun, i kasnije brinuti o vlastitoj likvidnosti (iznos rezervi banke u HNB-u). Ako procijeni da nije tako, neće mu odobriti kredit bez obzira na to koliko rezervi banka ima u HNB-u.

zet kartica

Situacija je slična kao npr. sa ZET-ovim karticama. Otkud ZET nabavlja “kune” koje upisuje na karticu kad platite 30 ili 50 kuna na kiosku? Kao i referent u banci, prodavačica pritisne nekoliko tipki na tipkovnici računala u kiosku i stanje na ZET-ovoj kartici se poveća za iznos uplate. Kune koje upisuje na karticu ZET nije imao “na lageru”, samo je povećao stanje na vašoj kartici. Isto se prilikom stvaranja novca događa u bankama i HNB-u. Novac koji stvaraju, banke i HNB niti imaju, niti nemaju, jednostavno povećaju stanje na računu primatelja novca, što je obična knjigovodstvena operacije. Novac na vašem bankovnom računu kupovnu moć dobije tek kad vaša banka izvrši vaš nalog za plaćanje i druga strana potvrdi primitak tog novca.

Novac kao dug

Ono što građani doživljavamo kao novac zapravo je zadužnica:

  • ako na ZET-ovoj kartici imate 100 kuna, ZET vam duguje 100 kuna koje će vam vratiti prijevozom s jednog na drugi kraj grada,
  • ako na bankovnom računu imate 100 kuna, banka vam duguje 100 kuna koje će vam vratiti tako što će umanjiti vaše dugovanje po kreditu, isplatiti vam ih na bankomatu ili izvršiti plaćanje na račun druge fizičke ili pravne osobe,
  • ako u novčaniku imate 100 kuna, država vam duguje 100 kuna koje će vam vratiti tako što će umanjiti vaš porezni dug.

To znači da svatko može izdavanjem zadužnice doslovno iz ničega stvoriti novac, ali je pitanje tko će ga prihvatiti. Fizičke i pravne osobe prihvaćaju zadužnice države (kunska gotovina) jer znaju da će time moći platiti porez (iako opet putem banke ili pošte). Isto tako prihvaćaju i zadužnice banaka (novac na računima) jer znaju da će time umanjiti svoje dugove prema njima, a banke će izvršiti njihove naloge za plaćanje. Ali nerado bez dobrog osiguranja prihvaćaju zadužnice drugih fizičkih i pravnih osoba, koje zato imaju vrlo ograničene mogućnosti stvaranja novca. Osim npr. Billa Gatesa koji bi vjerojatno u Hrvatskoj na taj način mogao stvarati neograničene količine kuna, iako svi znamo da na računu najvjerojatnije nema ni lipe. Ali zato ima popriličnu sumu dolara.

Više informacija o kreditiranju banaka možete naći ovdje.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s