Kako riješiti nezaposlenost?

Iako bi se poreznom reformom i poravnanjem dugova bitno poboljšala financijska situacija većine građana i ponovo potaknula potražnja, to ne bi bitno poboljšalo položaj nezaposlenih.

Gospodarstvo čak i za vrijeme rasta teško može apsorbirati svu raspoloživu radnu snagu, jer je od 2004. do 2007. godine naš najbolji rezultat bio oko 130.000 nezaposlenih. Osim toga svi oni koji bi u takvoj situaciji vjerojatno našli posao, nemaju vremena čekati godinu ili dvije da privatni sektor stvori dovoljno radnih mjesta. Posao im treba odmah. Zato bi država trebala:

  • odmah ukinuti sve socialne naknade za radno sposobno stanovništvo i,
  • ponuditi svakom nezaposlenom posao (employer of last resort) u univerzalnom programu zapošljavanja, od klasičnih javnih radova kao što su obnova sustava navodnjavanja i vodne infrastrukture, uređenje okoliša, preko rada u udrugama koje pomažu bolesnima, nezbrinutoj djeci i starijim osobama do umjetničkih radionica u većim i manjim gradovima, organizacije kultirnog programa, čuvanje uroda na poljima od krađe, mali građevinski radovi itd. Naša javna infrastruktura je tako zapuštena da bi posla bilo dovoljno za velik broj ljudi.

To što država osigurava posao svima ne znači da bi svatko mogao primati plaću i onda hvatati krivine. Kao i na svakom drugom poslu, radnik bi mogao dobiti otkaz zbog nedolaska ili nerada, ali bi se razlozi za otkaz morali unaprijed detaljno definirati, jer na takvom poslu radnici ne smiju biti prepušteni samovolji nadređenih. Tko je radno sposoban, a ne želi sudjelovati u univerzalnom programu zapošljavanja, može se zaposliti u privatnom sektoru ili osnovati vlastito poduzeće.

Po uzoru na Argentinu

Argentina je nakon krize 2002. godine organizirala program zapošljavanja (Jefes y Jefas de Hogar – posao za glave obitelji) u kojem je po jednom članu svake obitelji država garantirala posao od 4 sata dnevno. Veliki naglasak u tom programu bio je na radu preko nevladinih udruga, pa su se ljudi umjesto na burzi rada za posao mogli prijaviti direktno u udrugama. U programu je participiralo oko 2.000.000 ljudi, od čega ih je nakon dvije godine oko 750.000 našlo posao u privatnom sektoru. To znači da je program zapošljavanja zbog povećane potražnje potaknuo rast privatnog sektora.

Ako bi naša država ponudila posao svakom tko želi raditi, na taj način zaposlila 200.000 nezaposlenih i za to im plaćala 3.500 kuna mjesečno neto (bruto iznos nije bitan jer država davanja plaća sama sebi) to bi koštalo oko 8 milijardi kuna godišnje. Uštedom na socijalnim naknadama za radno sposobne (najmanje 2 milijarde godišnje), neto trošak u odnosu na sadašnje stanje bio bi oko 6 milijardi kuna godišnje. Ako računamo da novozaposleni bar u početku još neće štedjeti nego će cijelu plaću potrošiti (a na potrošnju se plaća PDV) od tog iznosa možemo oduzeti još oko 2 milijarde. Ukupan trošak takvog programa koji bi pomogao velikom broju ljudi i dao veliki doprinos pokretanju gospodarstva tako bi iznosio oko 4 milijardi kuna godišnje, što je izuzetno malo u usporedbi s ekonomski neopravdanom proračunskom potrošnjom (12-15 milijardi kuna godišnje samo za kamate bankama). Nije potrebno spominjati da bi takav novac vlasnike promijenio nekoliko puta pa bi poreznih prihoda vjerojatno bilo još više. Osim toga, svi nezaposleni vjerojatno ne bi bili zainteresirani za sudjelovanje u univerzalnom programu zapošljavanja, a vjerojatno bi ih dosta već u prvoj godini prešlo u privatni sektor. Zato bi ukupan trošak već na kraju prve godine vjerojatno bio bitno niži od gore navedenog. Spominjanje troškova prije se svega odnosi na sadašnji sustav financiranja proračuna, jer u situaciji kad se proračunski izdaci financiraju emitiranjem novca, troškovi kao takvi nisu problematični. Najvažniji je omjer između državne potrošnje in prikupljenih poreza.

Važne funkcije univerzalnog programa zapošljavanja

Budući da cilj takvog programa nije konkurencija privatnom sektoru, bi bilo nužno da država poveća neoporezivani iznos plaće na 5.000 do 6.000 kuna kako bi privatni sektor mogao primjereno platiti radnike. U suprotnom došlo bi do velikog odljeva radnika iz privatnog sektora u univerzalni program zapošljavanja. Zbog smanjenih poreznih opterećenja i uvođenja plivajućeg tečaja kune Hrvatska bi brzo postala izvozno vrlo konkurentna. Osim osiguranja egzistencije svim građanima, univerzalni program zapošljavanja ima slijedeće važne funkcije:

  • Za vrijeme gospodarskog rasta smanjuje se broj radnika u univerzalnom programu zapošljavanja jer zbog viših plaća odlaze raditi u privatni sektor, a za vrijeme recesije se povećava jer privatni sektor otpušta radnike, pa takav program služi kao automatski stabilizator agregatne potražnje.
  • Država na taj način može utjecati na visinu prosječne plaće u gospodarstvu.
  • Država ga može koristiti kao alat za preraspodjelu dobiti (dodane vrijednosti) između rada i kapitala. Ako procijeni da preveliki dio dodane vrijednosti ide kapitalu, država može s podizanjem plaće u univerzalnom programu zapošljavanja prisiliti poslodavce da podignu plaće svojim radnicima (prije svega one najniže). Takvim mjerama treba pristupiti oprezno i treba ih uvoditi za vrijeme gospodarskog rasta, a ne u sadašnjoj situaciji.
  • Djeluje kao nominalno sidro za suzbijanje inflacijskih pritisaka. Umjesto održavanja fiksnog tečaja eura intervencijama na tržištu, država može umjesto toga održavati najnižu cijenu rada, djelujući kao “market maker”, koji je po određenoj cijeni (plaća) uvijek spreman zaposliti svu raspoloživu radnu snagu. Istovremeno, spreman je privatnom sektoru po nešto višoj cijeni prodati svu radnu snagu iz univerzalnog programa zapošljavanja. Riječ “prodati” ne treba shvatiti doslovno, to samo znači da privatni sektor radnicima mora ponuditi bolje uvjete od onih iz univerzalnog programa zapošljavanja inače neće moći zaposliti dovoljan broj radnika.
  • Amortizira socijalne potrese do kojih će neminovno doći zbog reforme javne uprave.

Konkretni programi zapošljavnja trebali bi se izraditi u suradnji s jedinicama lokalne samouprave (prema njihovim potrebama) i nevladinim udrugama ali bi se trebali u potpunosti financirati iz državnog proračuna. Država bi trebala određivati visinu jedinstvene plaće u univerzalnom programu zapošljavanja i provoditi nadzor nad njegovim izvođenjem. Svim sudionicima programa trebali bi se ponuditi programi osposobljavanja za tražena zanimanja koji bi im omogućili da se što prije zaposle u privatnom sektoru. Ipak, određen broj radnika (pogotovo onih kojima do mirovine fali samo nekoliko godina) uvijek će ostati u univerzalnom programu zapošljavanja, zato lokalne programe zapošljavanja treba dizajnirati tako da se najveći broj novih radnih mjesta otvori u sredinama u kojima ima najviše strukturne nezaposlenosti – radnici za čijim znanjima, privremeno ili stalno, nema potražnje na tržištu.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s