Ulaganja države u privatni sektor

Osim ulaganja u javni sektor, za pokretanje dugoročno održivog rast gospodarstva potrebna su velika direktna ulaganja države u poduzeća u privatnom i državnom sektoru. Trenutno imamo nekoliko velikih, srednjih i malih poduzeća koje posluju relativno dobro, a ostatak nevladinog sektora sveden je na puko preživljavanje.Znakovito je da u zadnjih 20 do 25 godina u Hrvatskoj nije nastalo ni jedno veliko industrijsko ili visokotehnološko poduzeće. Od velikih novonastalih poduzeća tu je praktički jedino Agrokor i možda još Atlantic grupa, koji se bave prehranom i trgovinom. Razlog tome je privatizacija iz 90-godina u kojoj je uništen veliki dio industrije. Već godinama slušamo o tome koliko novca je pokradeno i koliko radnih mjesta je izgubljeno, što je svakako tragedija. Ali, koliko znam, nikad nitko nigdje nije spomenuo koliko generacija inženjera smo izgubili, jer inženjeri u propalim poduzećima nisu imali više kome prenijeti svoje bogato znanje i iskustvo. To je glavni, ili jedan od glavnih razloga, zašto smo u industriji u velikom tehnološkom zaostatku za razvijenim zemljama i zašto uvozimo ono što smo nekad sami proizvodili.

Taj zaostatak možemo nadoknaditi samo velikim dugogodišnjim ulaganjima u obrazovanje i istraživanja, ali i direktnim ulaganjima u privatni sektor. Poduzećima iz privatnog sektora (mada ni državna nisu izuzetak) trenutno nedostaju dvije bitne stvari – narudžbe i kapital. Stimulativnim gospodarskim mjerama kao što su smanjenje poreza, oprost dugova i program javnih radova sigurno će se povećati agregatna potražnja, pa će se popuniti i knjige narudžbi u poduzećima. Osim narudžbi, za povećanje proizvodnje privatnom sektoru potreban je i jeftin kapital. To se može napraviti na dva načina:

  • jeftinim kreditima putem HBOR-a,
  • dokapitalizacijom poduzeća od strane države. Država bi mogla dokapitalizacijom postati manjinski vlasnik u poduzeću, ali uvjetovati da se svježi kapital koristi za točno određene programe. Nakon što bi takva poduzeća dovoljno ojačala, privatni vlasnici mogli bi otkupiti udio države, ili bi država mogla poticati spajanje poduzeća s kompatibilnim proizvodnim programima i na taj način potaknuti stvaranje većih poduzeća.

Bez obzira na sve stimulativne mjere, problem je što u Hrvatskoj još uvijek proizvodimo samo manji dio onoga što nam je potrebno. Zato bi država morala što više ulagati i poticati ulaganja u domaću proizvodnju, ali isto tako poraditi i na njenom uvozu. U Zapadnoj Europi (sjeverna Italija, Španjolska, Francuska), propao je velik broj malih i srednjih tehnološki dosta razvijenih poduzeća, a njihovi strojevi vjerojatno još uvijek negdje skupljaju prašinu. Zašto država preko tamošnjih lokalnih gospodarskih komora ne bi kontaktirala bivše vlasnike poduzeća koja su nekad proizvodila ono što nam je potrebno, i ponudila im da strojeve i opremu besplatno prevezu u neku od industrijskih zona u Hrvatskoj, pokrenu proizvodnju i zaposle naše ljude? Vlasništvo bi se moglo dijeliti popola, država bi osigurala kapital i infrastrukturu, a privatni vlasnik strojeve, znanje i iskustvo. Kad ta poduzeća financijski dovoljno ojačaju, moglo bi se postupiti kao u gornjem primjeru.

Istraživanje i razvoj

Ali čak ni sve gore navedene mjere ne bi bile dovoljne za stvaranje stvarno uspješnog izvozno usmjerenog gospodarstva, jer su za to ključna ulaganja u istraživanja i razvoj. Suprotno općem mišljenju o inovativnosti privatnog sektora i države kao kočničara ulaganja, prava istina je obrnuta. Sve velike inovacije u prošlosti, od industrijske revolucije do današnjih tehnoloških blagodati kao što su internet, GPS, GSM, LCD ekrani, ekrani osjetljivi na dodir i slično, dogodile su se isključivo zbog velikih ulaganja raznih država u istraživanja i razvoj. Privatni sektor se u razvoj uključio tek u kasnijoj fazi, kad je rizik tržišnog neuspjeha pojedinih inovacija bio bitno smanjen.

U Hrvatskoj ne postoji sustavna politika ulaganja u istraživanje i razvoj, a sredstva koja se ulažu u to su zanemariva u usporedbi s iznosima koji se ulažu u razvijenim državama. Ipak, postoje poduzeća koja imaju veliki razvojni potencijal u visokim tehnologijama (software, obnovljivi izvori energije, čipovi), brodogradnji, industriji namještaja, drvnoj industriji i sl. Veliki potencijal za povećanje proizvodnje ima i poljoprivreda u koju su doduše potrebna velika ulaganja (navodnjavanje, obrada zapuštenih zemljišta) ali se time povećava potražnja u više industrijskih grana (naftna industrija, transport, kemijska industrija, sjemenarstvo). Ulaganja u istraživanje i razvoj potrebna su ne samo u poduzećima, već i na svim nivoima u obrazovnom sustavu, od srednjih škola do doktorskog studija na fakultetima, ali ne paušalno, već isključivo financiranjem konkretnih projekata. Pošto veliki broj poduzeća nema dovoljno vlastitih sredstava za ulaganje u istraživanja i razvoj, država bi ih trebala (su)financirati:

  • avansiranjem manjeg dijela troškova razvoja prije početka razvojnog projekta,
  • povratom dijela troškova (najmanje 50%) razvoja nakon završetka razvojnog projekta,
  • ukidanjem poreza na plaću za inženjere koji rade na razvojnim projektima,
  • pokrivanjem dijela troškova za nastupe na sajmovima,
  • pokrivanjem dijela troškova za kupnju strojeva i pokretanje proizvodnje,
  • narudžbama nakon pokretanja proizvodnje,
  • pokrivanjem troškova međunarodne zaštite patenata priznatih u Hrvatskoj,
  • kontrolom trošenja državne pomoći.

Dobar primjer za to je Končar, koji zbog svog znanja i iskustva u proizvodnji vjetroturbina ima veliki razvojni potencijal, pa za sobom može povući i svoje kooperante. Država bi s Končarom, proizvođačima dijelova za vjetroturbine (npr. brodogradilišta) i proizvođačima solarnih panela mogla osnovati istraživački centar za obnovljive izvore energije (vjetar, sunce, valovi) preko kojeg bi se financirali razvojni projekti. Osim domaćih znanstvenika, u takvom centru mogli bi se zaposliti i znanstvenici iz inozemstva. Primjerice, u SAD postoji veliki broj ljudi koji su diplomirali na vrlo kvalitetnim fakultetima (npr. MIT) koji trenutno ne rade ono za što su se obrazovali i jedva otplaćuju dugove u koje su ušli zbog studija. Država im bi mogla ponuditi da posao u našim istraživačkim centrima i poduzećima i za to vrijeme na sebe preuzeti plaćanje rata njihovih studijskih kredita. Nakon završenog razvoja država bi trebala investirati u postavljanje novih vjetroturbina diljem Hrvatske i pomoći u njihovom izvozu. Na taj način bi se financijski ojačao Končar i ostala poduzeća uključena u proces proizvodnje vjetroturbina.

Jedan od najinovativnijih domaćih proizvođaća namještaja je Kvadra koja, zbog vizije i entuzijazma vlasnika, ulaže velika sredstva u istraživanja i razvoj. Pri tom nema nikakvih garancija da će bilo koji od proizvoda koje trenutno razvijaju bio tržišno uspješan, jer je metoda pokušaja i pogreške (trial and error) jedini je način za razvoj vrhunskih proizvoda. Iako se radi o poduzeću u privatnom vlasništvu, državi mora biti u interesu (su)financirati razvoj proizvoda, pokretanja proizvodnje i osiguranja prodaje na gore naveden način, kako bi Kvadra iz srednje velikog domaćeg postala veliko međunarodno poduzeće.

Dodatne informacije: Naše za njihovo

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s