Kako iz krize?

Iako smo u razdoblju od 2000. do 2008. godine imali kakav-takav prosperitet za vrijeme kojeg je došlo do privremenog poboljšanja životnog standarda, moglo bi se reći da je hrvatsko gospodarstvo u permanentnoj krizi već od samog osnivanja države. Ni jedna Vlada do sad nije znala uvesti reforme i poduzeti mjere koje bi gospodarstvo dovele do istinskog i dugoročno održivog prosperiteta i samim time osigurale visok životni standard građana Hrvatske. Da bi shvatili kako izaći iz krize, moramo si postaviti slijedeća pitanja:

  • Zašto sve moguće gospodarske reforme i mjere gospodarske politike od osamostaljenja pa do sad nisu dale rezultate koji bi osigurali dugoročno održiv razvoj gospodarstva i visok (po zapadnim kriterijima) životni standard građana Hrvatske?
  • Kakvo gospodarstvo i kakav životni standard želimo?
  • Koje gospodarske reforme i mjere gospodarske politike bi mogle pokrenuti rast i dugoročno održiv razvoj?

Zašto do sad nismo uspjeli?

Moglo bi se reći da se uz sve vizije, reforme, strategije, mjere i aktivnosti koje su nakon uvođenja kune isprobavane na hrvatskom gospodarstvu, četiri stvari nikad nisu bitno promjenile:

  • visoko porezno opterećenje,
  • stabilan tečaj kune,
  • neefikasna državna potrošnja,
  • nedostatak bilo kakve industrijske politike.

Kad god političari spominju reforme u makar jednom od prva tri segmenta uvijek se uz to veže pridjev “bolno”:

  • smanjenje poreza prouzročilo bi ogroman deficit državnog proračuna i dovelo do bankrota države, zato su uz smanjenje poreza potrebni bolni rezovi u potrošnji,
  • promjena tečaja kune bila bi bolna za sve koji imaju kredite s valutnom klauzulom,
  • efikasnije trošenje državnog novca značilo bi vjerojatno i smanjenje broja zaposlenih u državnoj upravi (novi bolni rezovi), što bi povećalo ukupan broj nezaposlenih i produbilo krizu,
  • industrijsku politiku nitko ni ne spominje.

Zato su se sve tzv. reforme od osamostaljenja Hrvatske pa do danas svele samo na pokušaje, jer nitko nije imao hrabrosti radikalno srezati poreze, uvesti plivajući tečaj kune i državnim novcem podržati perspektivnu proizvodnju u privatnom sektoru, za domaće tržište i za izvoz. Zbog straha od reakcije javnosti na “bolne” rezove skoro sve dosadašnje Vlade više su novca ulagale u proizvodnju umirovljenika i nezaposlenih. Kao što ćemo vidjeti kasnije, sve te promjene mogu se izvesti bez negativnog utjecaja na životni standard građana.

1000 zašto

Zašto je tako? Zašto navodno živimo iznad svojih mogućnosti? Zašto su potrebni “bolni rezovi” da bi se nešto napravilo? Zašto nam mora biti gore da bi nam bilo bolje? Zašto se ne smanjuju porezi? Zašto imamo niske plaće i mirovine? Zašto imamo visoku stopu nezaposlenosti? Zašto ne možemo imati u potpunosti besplatno zdravstvo, školstvo i vrtiće? Zašto ne možemo imati siguran, pouzdan i jeftin javni prijevoz? Zašto je javna infrastruktura u lošem stanju? Zašto uvozimo toliko hrane? Zašto je izvoz manji od uvoza? Zašto je stabilan tečaj kune jedini “uspjeh” gospodarske politike?

Odgovor na sva pitanja je jednostavan:

Zato jer nitko od onih koji su donosili i donose ključne odluke koje utječu na gospodarstvo i životni standard građana, uključujući sadašnju vladajuću garnituru, nikad nije razumio i još uvijek ne razumije način na koji funkcioniraju porezni i monetarni sustav Hrvatske ili bilo koje druge države koja je jedini (monopolni) izdavatelj vlastite valute. Političare i ekonomiste koji to shvaćaju može se prebrojati na prste jedne ruke.

Istina, jedan od razloga zašto nam je danas gore nego što je moglo biti su i valovi pljački gospodarstva od osamostaljenja pa do danas. Ali sasvim sigurno nisu glavni uzroci sadašnje situacije, jer zadnji veći val pljački u razdoblju od 2004. do 2007. nije negativno utjecao na životni standard građana.

Pravi uzroci gospodarske depresije u kojoj se nalazimo su:

  1. Život ispod mogućnosti.
  2. Kockanje s budućnošću djece i unuka.
  3. Privatni dug koji guši gospodarstvo.

Kakav životni standard želimo?

Većina građana na to bi vjerojatno odgovorila – njemački ili skandinavski. Što to zapravo znači? Ukupni životni standard građana ima tri komponente:

  • kvaliteta usluga javnog sektora,
  • kvaliteta usluga i proizvoda privatnog sektora,
  • visina osobnih prihoda (plaća ili mirovina).

Iako građane kratkoročno zanimaju prije svega njihovi prihodi, ključna komponenta ukupnog životnog standarda je kvaliteta usluga javnog sektora. Bez kvalitetnog javnog sektora privatni sektor gospodarstva se ne može kvalitetno razvijati pa tako ni zaposliti i pristojno platiti dovoljan broj građana. Drugim riječima, s javnim sektorom trećeg svijeta ne možemo imati njemački ili skandinavski životni standard. Ne možemo:

  • otvarati nove proizvodne pogone ako se na dozvole čeka godinama,
  • povećati poljoprivrednu proizvodnju bez državnog ulaganja u sustave navodnjavanja i transporta,
  • razvijati nove tehnologije bez direktnog državnog ulaganja u svim fazama razvoja,
  • brzo i jeftino prevoziti robu ako željeznicom voze zastarjeli vlakovi, pruge se ne održavaju a nove su posljednji put napravljene za vrijeme SFRJ ili Austro-Ugarske,
  • razvijati lokalno gospodarstvo u općinama i gradovima ako su lokalne ceste neodržavane i pune rupa,
  • imati život na otocima ako tamošnji stanovnici danima moraju čekati na sporu i skupu brodsku vezu izvan sezone, a tamošnji poduzetnici moraju sami graditi ceste do svojih apartmana, hotela, vinograda i proizvodnih pogona,
  • odgajati nove generacije učenika u ruševnim školama u kojima ih podučavaju potplaćeni učitelji i na fakultetima na kojima im predaju korumpirani profesori bez ikakvog praktičnog iskustva,
  • liječiti se u bolnicama u kojima se na važne pretrage čeka mjesecima,
  • osječati se sigurno bez dovoljnog broja adekvatno plaćenih policajaca i vatrogasaca.

Sve nabrojeno je samo mali dio usluga koje bi trebao pružiti kvalitetan javni sektor. Ni jedna država nije uspjela pokrenuti gospodarstvo i osigurati dugoročno održiv rast bez velikih ulaganja u javni sektor. Sadašnji veliki rezovi u javnom sektoru neminovno će dovesti do njegovog daljnjeg urušavanja i poslijedićno do smanjenja agregatne potražnje. Naravno, samo ulaganje u javni sektor ne može osigurati dugoročno održivi rast gospodarstva. Potrebna je i poticajna porezna politika pa i izravna ulaganja države u privatni sektor. O tom više kasnije.

Gospodarske reforme i mjere gospodarske politike za pokretanje rasta i dugoročno održivog razvoja

Da bi shvatili na koji način se može pokrenuti gospodarstvo, prvo moramo odgovoriti na slijedeća pitanja:

Preduvjeti za početak oporavka

Prije uvođenja mjera koje bi potaknule gospodarski rast i smanjile nezaposlenost potrebno je napraviti slijedeće:

  • Ukinuti valutnu klauzulu samo na kredite ali ne i na depozite, po mogućnosti u suradnji s bankama, bez državne prisile. Zbog velikog broja kredita s valutnom klauzulom, rate kredita koje plaćaju građani i poduzeća jako bi porasle u slučaju pada tečaja kune prema stranim valutama. Zbog ukidanja valutne klauzule na kredite ali ne i na depozite, banke bi mogle imati dosta velike gubitke. Država bi im to bez problema mogla nadoknaditi npr. izdavanjem obveznica tako da banke ne bi samo pokrile gubitke, već nešto i zaradile. Te obveznice zapravo ne bi značile stvarno zaduživanje, jer bi država bankama putem HNB-a bez problema umjesto obveznica mogla dati novac. Budući da banke rezerve koje drže u HNB-u ne koriste za kreditiranje već za izvršavanje obveza iz platnog prometa, takvo emitiranje kuna ne bi prouzročilo inflaciju već bi samo povećalo stanje njihovih rezervi.
  • Prestati s politikom stabilnog tečaja kune. Pošto bi zbog radikalnog smanjenja poreza i ostalih poticajnih mjera gospodarske politike vjerojatno došlo do porasta potražnje za uvoznom robom, devizne rezerve HNB-a u kratkom roku bi se jako smanjile ako bi tečaj kune prema ostalim valutama ostao stabilan. To ne znači automatski devalvaciju kune – formiranje tečaja jednostavno treba prepustiti ponudi i potražnji. Zbog ukidanja valutne klauzule na kredite, depreciacija kune ne utjeće na rate kredita.
  • Izmijeniti zakon o HNB-u na način da se svi proračunski izdaci automatski financiraju emitiranjem novca. To ne znači inflatorno “tiskanje novca” jer se za reguliranje količine novca u stvarnom opticaju i samim time suzbijanje inflacijskih pritisaka, koristi porezna, a ne monetarna politika. To je najvažniji preduvjet za smanjenje poreza, jer se država na neki način mora financirati.

Pokretanje gospodarskog rasta i smanjenje nezaposlenosti

Za pokretanje održivog gospodarskog rasta i smanjenje nezaposlenosti uz istovremenu stabilnost cijena potrebne su četiri vrste mjera:

  • za porast potražnje kroz porast ukupnih prihoda stanovništva i poduzeća,
  • za porast potražnje i ponude kroz podizanje kvalitete usluga i efikasnosti javnog sektora,
  • za porast ponude kroz direktna ulaganja,
  • za suzbijanje inflacijskih pritisaka.

Mjere za porast ukupnih prihoda stanovništva i poduzeća

Prema različitim procjenama, deficit državnog proračuna u 2013. godini trebao bi iznositi između 15 i 20 milijardi kuna. Koliki će biti u stvarnosti saznat ćemo uskoro, a do tad ćemo sa svih strana slušati kako je neodrživ i kako se država nalazi u predbankrotnom stanju. Budući da proračunski deficit povećava količinu novca u opticaju (neto financijsku imovinu) i samim time ukupne prihode nevladinog sektora, navedeni iznos deficita koristio bi gospodarstvu. Problem je u tome što će većina tog novca otići za plaćanje kamate na kredite i dužničke vrijednosne papire, pa će realni pozitivni učinak proračunskog deficita zato vjerojatno biti tek između 4 i 9 milijardi kuna. Budući da neto štednja nevladinog sektora trenutno iznosi oko 13 milijardi kuna, jasno je da proračunski deficit neće biti dovoljan ni da se nadoknadi novac povučen iz opticaja zbog porasta neto štednje, a pogotovo neće potaknuti rast gospodarstva. Zato je proračunski deficit stvarno najveća prepreka gospodarskom oporavku, ali ne zato što je prevelik već zato što je premali. Ne zaboravimo, proračunski deficit se uvijek financira stvaranjem novca. Za državu koja izdaje vlastitu valutu financiranje deficita bez zaduživanja zato nikad nije problem.

Kad govorimo o deficitu, bilo bi zanimljivo saznati na koji način je Europska Komisija izračunala da proračunski deficit od 3% BDP predstavlja granicu održivosti. Više informacija ovdje.

Proračunski deficit i time ukupni prihodi stanovništva i poduzeća može se povećati na slijedeće načine:

  1. Poreznom reformom.
  2. Mirovinskom reformom i oprostom dugova.
  3. Programom pune zaposlenosti stanovništva.

Mjere za porast potražnje i ponude kroz podizanje kvalitete usluga i efikasnosti javnog sektora

Jedna od najbitnijih stvari za osiguranje dugoročnog prosperiteta hrvatskog gospodarstva i porasta životnog standarda građana Hrvatske je efikasan javni sektor koji stanovništvu i poduzećima nudi kvalitetne usluge. Za to je potrebna:

Osim ulaganja u javni sektor potrebna su i:

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s