Od tri mita do premalog deficita

Podpredsjednik Vlade Branko Grčić nedavno je izjavio da su poduzetnici zakazali i nisu dali svoj doprinos pokretanju investicijskog ciklusa koji bi Hrvatsku izvukao iz krize. Država je navodno rasteretila poduzetnike kako bi počeli s ulaganjima, ali su oni, eto, novac koji im je država velikodušno poklonila pohlepno zadržali za sebe.

Cijela prića koju članovi Vlade već dugo pokušavaju prodati hrvatskoj javnosti, svodi se na tri mita. Prvi je mit o velikom rasterećenju gospodarstva, koje nakon toga ima dovoljno novaca za investiranje. Konkretne brojke pokazuju da je poslodavca u Zagrebu današnja minimalna neto plaća od oko 2.410 kuna, prije “rasterećenja” ukupno koštala 4.306,75, a nakon toga 4.233,25 kuna. Razlika od 73,50 kuna možda je dovoljna za malo veću potrošnju WC papira. No, ne budimo škrti pa pogledajmo kako stojimo kod neto plaće od 10.000 kuna. Prije je na tu neto plaću bilo potrebno dodatno platiti suludih 12.488,10 kuna ukupnih davanja, a danas to iznosi 12.104,34 kune. Ali u ugovoru o radu plaća je navedena u ukupnom iznosu, pa radnik koji je prije dobio 22.488,10 kuna bruto toliko dobije i danas, ali mu je neto plaća 10.140,72 kune! Poslodavac nije uštedio ništa, pa unatoč “rasterećenju” nema dovoljno sredstava za investicije.

Drugi mit je da samo privatni sektor može pokrenuti investicijski ciklus jer je država napravila sve što je mogla. Privatni sektor se uvijek i bez iznimke ponaša prociklički, pa u krizi smanjuje investicije i razdužuje se, a za vrijeme prosperiteta se zadužuje i povećava investicije. To je logično, jer poduzeća povećaju proizvodnju tek kad im porastu narudžbe, a nove strojeve nabave tek kad iskoriste postojeće kapacitete. Država jedina može djelovati protuciklički – povećavati potrošnju i rezati poreze za vrijeme krize, a za vrijeme prosperiteta kad gospodarstvo radi punim kapacitetom, plaće rastu, a nezaposlenih je malo, rezati potrošnju i podizati poreze. Time se bori protiv pregrijavanja gospodarstva i moguće inflacije.

Tu dolazimo do trećeg mita, a to je da država u sadašnjoj situaciji ne može investirati više jer je proračunski deficit neodrživ, a država na rubu bankrota. Istina je upravo obrnuta, u teškoj situaciji nismo zato što je proračunski deficit prevelik, već zato što je premali! Na količinu novca koji kruži gospodarstvom utječu deficit ili suficit platne bilance, neto štednja nevladinog sektora i proračunski deficit. Deficit platne bilance znači da je za kupnju stranih valuta potrošeno više kuna nego što se dobije prodajom, što umanjuje količinu novca u opticaju, dok je suficit povećava.

Neto štednja nevladinog sektora je razlika između prihoda domaćinstava i poduzeća i onog što potroše odnosno investiraju. Ako je pozitivna, nevladin sektor se razdužuje, a u suprotnom se zadužuje. U sadašnjoj situaciji neto štednja je pozitivna i u porastu (oko 13 milijardi kuna krajem 2012.) jer oni koji imaju kapital drže ga u bankama, a ostali plaćaju rate kredita koje im pojedu veliki dio plaće pa zapravo prisilno štede. Sav taj novac ostaje u bankarskom sustavu pa neto štednja, ako banke istovremeno ne povećaju kreditiranje, povlači novac iz opticaja.

Suprotno tome, proračunski deficit povećava prihode nevladinog sektora i samim time količinu novca u opticaju. Zato u sadašnjim uvjetima uravnotežene platne bilance samo proračunski deficit može nadoknaditi novac povučen iz opticaja zbog porasta neto štednje. Do gospodarskog rasta doći će tek kad građani zadovolje (prisilnu) potrebu za neto štednjom odnosno kad im, nakon što plate rate kredita i zadovolje osnovne potrebe (hrana, stan, režije), na računima ostane dovoljno novca za daljnju potrošnju. To se može postići samo općim oprostom dugova stanovništvu (malo vjerojatno), porastom izvoza i suficita platne bilance ili povećanim proračunskim deficitom. Država može u velikoj mjeri utjecati samo na visinu proračunskog deficita, a u puno manjoj mjeri na visinu neto štednje i saldo platne bilance. To znači da se iz krize nećemo izvući dok država smanjenjem poreza i ulaganjima u javnu infrastrukturu, javni i privatni sektor bitno ne poveća deficit i time prihode stanovništva i poduzeća. Tek nakon toga možemo očekivati da će “štafetu” preuzeti privatni sektor.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s