Tko se boji vuka još?

Nakon kratkotrajnog zatišja opet smo dočekali nove mjere hrvatske Vlade na koje nas je prisilila Europska komisija i koje će navodno smanjiti proračunski deficit. Na žalost to se neće dogoditi, jer se navedene mjere, ako ih se uopće može tako nazvati svode na podizanje postojećih i uvođenje novih nameta i smanjenje državne potrošnje. Iako neki ekonomisti tvrde da bi trebalo rezati samo rashodovnu stranu proračuna, funkcionalno to je isto kao i podizanje poreza jer se time smanjuje raspoloživi dohodak gospodarstva. Zbog toga dolazi do smanjenja potražnje, porasta broja nezaposlenih i pada poreznih prihoda, pa je proračunski deficit sve veći što za sobom povlači nove namete i novo smanjenje državne potrošnje. Tako se hrvatsko gospodarstvo već godinama vrti u grčkoj spirali, bez nade da će se situacija promjeniti. Ni sadašnje “mjere gospodarske politike” to neće promjeniti, pa za nekoliko mjeseci vrlo vjerojatno možemo očekivati novi udar na prihode stanovništva.

Ako želimo imati uravnotežen državni proračun, i istovremeno povećati prihode stanovništva i poduzeća postoje još dvije mogućnosti. Banke mogu povećati kreditiranje i na taj način stvoriti nove depozite u bankovnom sustavu, što to će povećati prihode stanovništva i poduzeća. Na žalost za kreditima trenutno nema velike potražnje, a oni koji ih traže često nisu kreditno sposobni. Isto bi se postiglo i s poticanjem izvoza odnosno suficitom platne bilance, ali se to ne može napraviti bez uvođenja plivajućeg tečaja kune i smanjenja poreznog opterećenja gospodarstva. Više infomacija o odnosu između proračunskog deficita, kreditiranja banaka (neto štednje) i platne bilance možete naći u članku Mit o deficitu.

Nepotrebne “preporuke”

crvenkapica

Sve što možemo očekivati u buduće je da će hrvatska Vlada i dalje slijepo poštivati štetne “preporuke” Europske komisije za smanjenje proračunskog deficita, iako prave sankcije protiv prekršitelja koji nisu članovi eurozone zapravo ne postoje. Sve što nam mogu napraviti je obustava isplate sredstava iz EU fondova, ali nam oni u stvarnosti nisu potrebni. Hrvatska izdaje vlastitu valutu i bez problema može nadomjestiti sredstva koja nisu isplaćena iz EU fondova. Kad nam npr. stigne dugo očekivanih 150 milijuna eura iz EU fondova, HNB će ovdje emitirati oko 1,15 milijarde kuna. Isto može napraviti i bez toga, samo treba promjeniti zakon o HNB-u.

Više inofrmacija o “sankcijama” za nepoštivanje “preporuka” Europske komisije možete naći ovdje i ovdje.

EU fondovi koriste velikim igračima

Osim toga, o samoj korisnosti EU fondova moglo bi se raspravljati. Uzmimo primjer Pelješkog mosta kojeg Hrvatska želi financirati sredstvima iz tih fondova. Kako bi uopće imali pravo na povlačenje sredstava iz EU fondova, prvo moramo uplatiti svoj doprinos u proračun EU što bi u ovoj godini trebalo iznositi 477 milijuna eura. Od 15% do 30% vrijednosti investicije morat ćemo financirati sami, što znači da ćemo se kod inozemnih banaka zadužiti za 30 do 60 miljuna eura. Ostatak ćemo dobiti od EU, ali ćemo za to morati raspisati međunarodni natječaj. Što ako na tom natječaju pobijedi inozemna građevinska tvrtka koja neće zaposliti domaće podizvođače? U tom slučaju ćemo platiti novac u proračun EU i zadužiti se u inozemstvu, a da naše gospodarstvo od toga neće imati nikakve koristi.

Prije nešto više godinu dana čitao sam intervju sa slovenskom statističarkom dr. Anuškom Ferligoj, koja je dugo proučavala način financiranja projekata iz EU fondova. Iako sve članice EU imaju formalno jednak ili sličan broj prihvaćenih projekata u odnosu na BDP, u nekim stvarima postoje velike razlike:

  • Najveće države, Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Španjolska imale su odobren mali broj vrlo velikih projekata financiranih iz EU fondova s velikim brojem koordinacija između projekata.
  • Srednje velike države, Austrija, Nizozemska, Belgija, Irska i skandinavske države imale su odobren veliki broj projekata od kojih su neki vrlo veliki i veliki broj koordinacija.
  • Većina ostalih država ima mali broj malih projekata s relativno malim udjelom financiranja i malim brojem koordinacija.
  • Hrvatska za sad nema ništa od navedenog.

Sve navedeno u praksi znači da stare članice EU kupe vrhnje i da nove (male) članice na neki način financiraju stare (velike). Formalno smo dakle svi ravnopravni, ali su neki ipak malo ravnopravniji. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vjeke vjekova. Amen.

Oglasi

Jedna misao o “Tko se boji vuka još?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s