Riješenje za “švicarce”, spinovi i Dubrovačka republika – 2. dio

Tko je odgovoran?

Za problem s kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima odgovorni su:

  1. Banke, koje su prodavale “robu s greškom” po punoj cijeni. Budući da ima odjel riznice u kojem se svakodnevno trguje s valutama, banka ne može pobjeći od odgovornosti:
    • ako se odjel ili sektor koji je odgovoran za kreiranje i plasman novih bankarskih usluga s valutnom klauzulom, prije toga nije s odjelom riznice konzultirao o potencijalnim valutnim rizicima za buduće korisnike tih usluga,
    • ako je odjel riznice odgovorne osobe u banci upozorio na valutni rizik usluge (npr. kredita) s valutnom klauzulom, a banka s tom informacijom nije na jasan i primjeren način upoznala svoje klijente,
    • ako odjel riznice odgovorne osobe u banci nije upozorio na valutni rizik, uprava banke je odgovorna za loš rad odjela riznice. Praćenje tečajeva valuta nije posao građana, osim ako ulažu u financijske izvedenice, što bankarski krediti definitivno nisu.
  2. HNB, koja nije poduzela ništa da to spriječi, iako je znala što se događa i imala sve potrebne alate. Umjesto “mi smo upozoravali” trebala je:
    • bankama naložiti konkretne interne procedure (ili napraviti procjenu i prijedlog izmjena važećih procedura) za utvrđivanje valutnog rizika za usluge s valutnom klauzulom,
    • bankama naložiti konkretnu proceduru kako klijenta informirati o valutnom riziku (ispis grafa dugoročnog kretanja tečaja švicarskog franka, ispis simulacije nove kunske glavnice i rate kredita u slučaju ekstremnih fluktuacija vidljivih na grafu, a ne samo formalni ispis otplatnog plana kredita s jednakim ratama za cijelo trajanje kredita),
    • podići rezervacije za kredite i obveznu rezervu za pripadajuće depozite do granice da bankama plasiranje takvih kredita postane neisplativo.
  3. Država, koja preko saborske većine u stvarnosti kontrolira HNB.

Banke, HNB i država moraju riješiti taj problem iako su banke, uz nemalu pomoć HNB-a, preko nekih medija uspjele progurati spin da će riješavanje na taj način pasti na teret poreznih obveznika i destabilizirati financijski sustav. To nije istina, jer se sve može riješiti bez troška za hrvatske građane i bez destabilizacije financijskog sustava. Jedine koje bi na kraju bile kažnjene su strane banke koje su vlasnice domaćih banka, jer bi trebale osigurati novac za njihovu dokapitalizaciju. U suprotnom to bi napravila država, čime bi stekla (manjinski?) dio vlasništva u bankama, što je naš strateški interes. Ako njemačka država može biti suvlasnica banaka, zašto to ne bi mogla biti i naša? Sve to bi bila mala kazna za banke u odnosu na ono što su zakuhale.

Održivo riješenje i prepreke

Jedino dugoročno i održivo riješenje je pretvaranje kredita s valutnom klauzulom u kunske kredite. Samo na taj način građani više neće biti izloženi valutnom riziku, a sad je idealna prilika da se to napravi. Na žalost, postoje dvije prepreke takvom riješenju problema:

  1. Paušalna i ničim dokazana tvrdnja HNB-a da će pretvaranje svih kredita s valutnom klauzulom u kunske smanjiti naše devizne rezerve za 70%.
  2. Nepostojanje riješenja za pokriće gubitaka koje će banke imati zbog konverzije kredita s valutnom klauzulom u kunske po tečajevima na dan uzimanja kredita.

Devizne rezerve

HNB tvrdi da bi Hrvatska ostala bez 70% deviznih rezervi (9 milijardi eura) ako bi se svi krediti s valutnom klauzulom pretvorili u kunske i očekuju da ćemo tu paušalnu tvrdnju prihvatiti kao činjenicu, mada je uopće nisu objasnili. Kad je Udruga Franak zatražila detaljnije objašnjenje o strukturi obaveza banaka u švicarskim francima i eurima za koje bi u tom slučaju nastupio valutni rizik, na pet pitanja su poslali odgovore koji su u najmanju ruku manjkavi, a u osim dva dijelomična odgovora nemaju nikakve veze s postavljenim pitanjima. Pitanja su poslana već 10. ožujka, znači da prave odgovore čekamo već mjesec dana.

Hrvatske banke stvaraju eure i švicarske franke. Iz ničega.

U čemu je stvar? Uzmimo primjer da netko na svom računu ima 7.500 kuna, za što kupuje 1.000 švicarskih franaka i ostavlja ih na svom deviznom računu. U trenutku kupnje za te švicarske franke ne postoji realno devizno pokriće (franci na računu banke u inozemstvu ili devizna gotovina). HNB ne traži da banka taj iznos odmah kupi na deviznom tržištu, nego joj dozvoljava da plasira 1.000 švicarskih franaka kredita s valutnom klauzulom. Taj kredit je onda formalna knjigovodstvena prihodovna protustavka spomenutom deviznom depozitu i navodno eliminira tečajni rizik. Ali to je obična knjigovodstvena iluzija. Kredit se otplaćuje u ratama kroz dugi niz godina, a vlasnik deviznog depozita svoje franke može zatražiti odmah. U tom slučaju, banka mora 1.000 švicarskih franaka kupiti na deviznom tržištu ako ih nema dovoljno na svom računu u inozemstvu ili u sefu. Ako tečaj švicarskog franka u međuvremenu poraste na 10 kuna, banka na tom depozitu gubi 2.500 kuna. U konačnici će ih pokriti priljevima od kredita s valutnom klauzulom, ali tek kroz nekoliko godina.

Zbog razlike u ročnosti kredita s valutnom klauzulom kao (dugoročne) imovine banke i deviznog depozita kao (kratkoročne) obaveze banke, dolazi do efekta stvaranja novca. HNB nije ni Europska centralna banka ni Švicarska narodna banka, zato bankama ne bi smjela dozvoliti knjigovodstveno kreiranje eura i švicarskih franaka bez realnog pokrića. Kad bi svi građani odjednom došli u banke po svoje devizne depozite, to bi moglo ozbiljno ugroziti naše devizne rezerve. Za moguću destabilizaciju financijskog sustava zaslužna je isključivo promašena politika HNB-a od uvođenja kune do sad, a građani koji su uzeli kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima s tim nemaju ništa.

Izbjegnimo skok kroz prozor

Kad banka nekome plasira kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima, formalno (knjigovodstveno) je kupila tu valutu od klijenta i u zamjenu uplatila kune na njegov račun. Budući da se uvijek može dogoditi da tečaj kune prema švicarskom franku poraste, banka u tom slučaju može imati gubitak. Zato HNB od banaka traži da njihove pozicije s valutnom klauzulom uvijek budu u ravnoteži (uz 2% toleranciju, koliko znam). Ako banka nekome plasira 100 CHF kredita s valutnom klauzulom, ravnotežu pozicija može postići na više načina:

  1. Uzimanjem 100 CHF kredita u inozemstvu.
  2. Prodajom 100 CHF po nekom tečaju u budućnosti forward ugovorom. Prije nekoliko tjedana razgovarao sam s jednim poznanikom koji je donedavno radio u riznici jedne od banaka. Prema njegovim navodima, obaveze banke u švicarskim francima (protustavka kreditima s valutnom klauzulom kao imovini) u glavnom (dvije trećine) bili su forward ugovori s matičnom bankom, a dosta su imali i inozemnih deviznih depozita.
  3. Dobivanjem 100 CHF spomenutog (nepokrivenog) deviznog depozita.

Nije svejedno za koje vrste obaveza banaka bi ukidanjem valutne klauzule nastao valutni rizik, a koji bi HNB htjela neselektivno eliminirati na jednostavan, ali za državu najštetniji način – prodajom naših deviznih rezervi bankama u stranom vlasništvu. To je kao da vam u stanu izbije požar, a vi odlučite skočiti kroz prozor mada u stanu imate vodu, pijesak i aparat za gašenje. Ako sve kredite s valutnom klauzulom pretvorimo u kunske, nastali valutni rizici mogli bi se zatvarati na slijedeće načine:

  1. Krediti koje su banke uzele u stranoj valuti, a koji su do sad služili kao pokriće kredita s valutnom klauzulom, mogu se vratiti kreditorima.
  2. Prodajni forward ugovori mogu se zatvoriti kupovnim forward ugovorima s istim dospijećem. Tu bi svakako moglo doći do negativnih tečajnih razlika (i troška kamata). O tome više malo kasnije.
  3. Spomenuti devizni depoziti koji nisu pokriveni sa stranom valutom mogli bi se zatvoriti zamjenskom imovinom s valutnom klauzulom, umjesto prodajom deviznih rezervi bankama.

Znači, dok od HNB-a ne dobijemo detaljne podatke o strukturi obaveza banaka, za koje bi nakon pretvaranja kredita s valutnom klauzulom u kunske nastupio valutni rizik, ne možemo im vjerovati na riječ i zdravo za gotovo prihvatiti njihove tvrdnje o smanjenju deviznih rezervi za čak 9 milijardi eura.

Umjesto deviznih rezervi – zamjenska imovina

Samo valutni rizik zbog deviznih depozita koji nisu pokriveni stranom valutom imalo bi smisla riješavati prodajom dijela deviznih rezervi bankama. S druge strane, ako naš financijski sustav normalno funkcionira na način da banke valutni rizik svojih obaveza pokrivaju s prihodima od kredita s valutnom klauzulom, onda je logično riješenje problema da te kredite zamijeni neka druga imovina s valutnom klauzulom.

To se može napraviti na način da država izda kunske obveznice nominirane u eurima i švicarskim francima (valutna klauzula), čije bi dospijeće odgovaralo dospijeću obaveza banaka. Kako ne bi došlo do porasta neto zaduženja države, kune dobivene s prodajom obveznica trebale bi ostati u bankama kao kunski depoziti. Te depozite država može koristiti za servisiranje kamata po izdanim obveznicama, s povratom glavnice na dan dospijeća. Valutni rizik koji bi država na taj način preuzela na sebe, mogao bi se kompenzirati višom kamatom na spomenute kunske depozite. Takav način preuzimanja valutnog rizika ne predstavlja neto trošak za državu, odnosno porezne obveznike.

O zamjenskoj imovini prošli tjedan sam na Hrvatskom radiu raspravljao s Damirom Novotnyjem, koji se s tim nije složio ali mu je jedini argumenat bio “Dug je dug!”. Video snimku rasprave s Novotnyjem možete vidjeti ovdje, a cijelu emisiju možete odslušati ovdje.

Nastavak: 3. dio

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s