Riješenje za “švicarce”, spinovi i Dubrovačka republika – 3. dio

U prethodnom dijelu preskočili smo prvu prepreku riješenju problema kredita s valutnom klauzulom. Jasno je da se devizne rezerve ne moraju smanjiti i da zatvaranje valutnih rizika obveza banaka zbog pretvaranja svih kredita s valutnom klauzulom (EUR i CHF) u kunske, ne bi išlo na teret građana odnosno poreznih obveznika.

Tko je zaradio?

I tu je stvar jasna, zaradile su banke. Budući da su domaće banke plasiranjem kredita s valutnom klauzulom u stvari kupovale stranu valutu, morale su se zaštititi od pada tečaja švicarskog franka (porasta tečaja kune). To su napravile privlačenjem deviznih depozita, zaduživanjem u inozemstvu ili prodajom švicarskih franaka forward ugovorima, po nekom budućem tečaju. Tečaj u forward ugovoru u stvari je trenutni tečaj uvećan za neku kamatnu stopu do datuma dospijeća tog ugovora. Kao što sam spomenuo u prethodnom dijelu, bivši zaposlenik riznice jedne od banaka rekao mi je da se kod njih u glavnom radilo o forward ugovorima. Malo je vjerojatno da su velike inozemne banke kao npr. Deutsche Bank ili JP Morgan bile spremne od hrvatskih banaka kupovati švicarske franke za kune, tako da je prilično sigurno da su forward ugovori sklapani s matičnim bankama. To znači da su zbog pada tečaja kune prema švicarskom franku matične banke hrvatskih banaka imale veliku zaradu.

HNB i banke tu opet pokušavaju progurati spinove da se radilo samo o zaštiti deviznih pozicija domaćih banaka i da tu nije nitko zaradio. U tom slučaju postavlja se pitanje, zašto su banke štitile svoje pozicije špekulativnim instrumentima? Kad sam to pitanje postavio na sastanku u HNB-u, rekli su da se po njihovom u tom slučaju nije radilo o špekulativnim instrumentima. To je zanimljivo stajalište, ali pištolj je pištolj, iako se može upotrebiti za samoobranu ili pljačku. Na tom sastanku pitao sam i zašto banke nisu u ugovorima koristile jednosmjernu valutnu klauzulu (minimalni tečaj strane valute prema kuni). Time bi bile zaštićene od valutnih rizika bez upotrebe špekulativnih instrumenata, pa se sad nitko ne bi uzbuđivao zbog profita matičnih banaka na forward ugovorima, jer ih jednostavno ne bi bilo. Domaće banke bi tako svoje ekstra profite bez problema mogle vratiti građanima, jer zbog ugovorno određenog minimalnog tečaja strane valute prema kuni, povrat kunske glavnice kredita s pripadajućim kamatama nikad ne bi došao u pitanje.

HNB-ovci su rekli da je takvih ugovora nekad bilo više od 80%, ali su banke prestale s tom praksom nakon što je HNB utvrdila da je primjena jednosmjerne valutne klauzule prohibitivno skupa (!!!) za dužnike (korisnike kredita). Drugim riječima, HNB se je zabrinula da dužnici ne bi mogli profitirati od porasta kune prema švicarskom franku i euru pa je zato prisilila banke na zaštitu valutnih pozicija sa špekulativnim instrumentima!!! Hvala im na takvoj brizi, bilo bi lijepo da malo inicijative u korist građana pokažu i sad, umjesto da se za svaku sitnicu proglašavaju nenadležnima. Ovo što se sad događa nije prohibitivno skupo? Ljudi ostaju bez krova nad glavom ili im rate kredita u najboljem slučaju pojedu većinu prihoda. Koliko košta samo angažman interventne policije u deložacijama? Možda bi za to vrijeme mogli raditi nešto korisnije, npr. goniti kriminalce? Koliko novca, koji je zbog povećanih rata kredita otišao u banke, je moglo biti potrošeno u gospodarstvu? Koliko ljudi je zbog urušavanja gospodarstva izgubilo posao? To je prohibitvno skupo! Znam da je ključeve lakše tražiti ispod svijetla nego u travi, ali ako ste za više nego solidnu plaću pristali raditi tako odgovoran posao, ne možete biti odgovorni samo kad vam paše, a za ostalo reći “Nisam ja odavde.”.

Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke?

Domaće banke i HNB pokušavaju zavrtiti spin da domaće banke nisu imale ekstra profite jer su imale gubitak na spomenutim forward ugovorima i da građanima zato ne mogu vratiti preplaćene iznose. Kao što sam spomenuo u prvom dijelu, banke klijente nisu na jasan i nedvosmislen način obavijestile o valutnom riziku. Znači, ako nekog prevarite i na taj način zaradite, dozvoljeno vam je zadržati novac zbog pokrića troškova prevare? Ako opljačkate banku i uhvate vas, država će vam dozvoliti da dio opljačkanog novca zadržite kako bi mogli pokriti troškove benzina, pomagaća, maski, pancirki, oružja, municije i eventualnog liječenja ako ste bili ranjeni u “prepucavanju” s policijom?

Tko je izgubio?

Izgubili su građani koji su imali kredite s valutnom klauzulom, a mnogima je zbog toga uništena egzistencija. Zbog porasta tečaja švicarskog franka prema kuni banke su imale zaradu koju ne bi imale da su plasirale kunske kredite, pa to čiste savjesti možemo nazvati ekstra profit. Taj ekstra profit banke su zaradile na teret hrvatskih građana, koji su zato nakon pet, šest ili deset godina otplate u kunama dužni više nego što su im banke nakon odobrenja kredita uplatile na račune. Samo na kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima banke su, prema nekim procjenama, zaradile između 8 i 12 milijardi kuna. Točan iznos za sve valute znat ćemo tek kad od banaka dobijemo potrebne podatke.

Kako pokriti gubitke bez troška za građane – porezne obveznike?

Radi se o pokriću negativnih tečajnih razlika, koje bi banke mogle imati zbog konverzije kredita s valutnom klauzulom u kunske. Postoje dvije vrste tečajnih razlika:

  1. Tečajne razlike nastale zbog zatvaranja valutnih rizika obaveza banaka. To se prije svega odnosi na spomenute prodajne forward ugovore za švicarski franak (i euro), koji nakon pretvaranja kredita s valutnom klauzulom u kunske bankama više nisu potrebni. Kao što je spomenuto u prethodnom dijelu (Izbjegnimo skok kroz prozor, stavak 2., točka 2.), prodajni forward ugovori zatvaraju se kupovnim forward ugovorima, pa bi banke mogle imati gubitke zbog negativnih tečajnih razlika.
  2. Tečajne razlike nastale zbog pretvaranja kredita s valutnom klauzulom u kunske po tečaju na dan uzimanja kredita.

Ti gubici moraju se pokriti iz temeljnog kapitala banaka. Tu se ne treba previše uzbuđivati i širiti paniku zbog navodne destabilizacije financijskog sustava, jer novca ima više nego dovoljno:

  • banke koje nisu plasirale puno kredita s valutnom klauzulom, gubitke mogu pokriti svojim kapitalom bez pomoći sa strane,
  • banke koje nakon pokrića gubitaka ne bi imale dovoljno kapitala mogu dokapitalizirati matične banke,
  • ako matične banke ne bi bile zainteresirane za dokapitalizaciju domaćih banaka, to umjesto njih može napraviti država i u zamjenu dobiti vlasničke udjele.

Otkud nam novac?

Vjerovali ili ne, količina novca nije fizički ograničena. Iako se države danas zadužuju “na tržištu” prodajom obveznica, to je izum modernih vremena.

dubrovacka-republika

Sjetimo se samo Dubrovačke republike, za koju možemo reći da je bila jedna od prvih modernih država na ovim prostorima, a trajala je 450 godina i nazvana tigrom srednjevijekovnog Mediterana. U svakom slučaju, u odnosu na broj stanovnika bila je nemjerljivo uspiješnija od današnje Hrvatske, a osim uspiješnog trgovanja među prvima je shvatila važnost ulaganja u javnu infrastrukturu, obrazovanje i zdravstvo. Imala je liberalno i otvoreno gospodarstvo bez velikog uplitanja države i klimu koja je poticala privatno poduzetništvo. U glavnom sve što Hrvatskoj nedostaje. Teško se može zamisliti situacija u kojoj je Dubrovačka republika kovala svoje dukate, davala ih bankama i nakon toga ih od njih posuđivala za pokriće “proračunskog deficita”. Navodno je udio troška kamata u proračunu Dubrovačke republike oko 1800. godine iznosio samo 1,7% ali se je država zato u velikoj mjeri “zaduživala” kod vlastite kovnice novca (centralne banke!), znači koristila je mehanizam koji se danas zove primarna emisija (Oleh Havrylyshyn, Nora Srzentić, Economy of Ragusa, 1300 – 1800).

Kao i Dubrovačka republika, Hrvatska danas izdaje vlastitu valutu i ima sav novac (kune), koji je potreban za pokriće gubitaka banaka, a koji bi mogli nastati zbog pretvaranja kredita s valutnom klauzulom u kunske. Zato su spinovi banaka i HNB-a o navodnoj destabilizaciji financijskog sustava priče za malu dijecu. Bitno je da država zbog dokapitalizacije od banaka traži nešto zauzvrat, a to može biti jedino ulazak u suvlasništvo. Do inflacije i pada tečaja kune neće doći iz slijedećih razloga:

  • Građani koji imaju kredite s valutnom klauzulom neće dobiti novac na ruke, nego će im se umanjiti kunski iznos glavnice i rate kredita.
  • Prema Biltenu HNB-a, hrvatske banke kod nje drže oko 60 milijardi kuna primarnog novca, a ukupan iznos kunskih depozita građana i poduzeća u bankarskom sustavu je oko 200 milijardi kuna. Ako država domaće banke dokapitalizira s npr. 10 milijardi kuna, banke će nakon te operacije u HNB-u imati 70 milijardi kuna primarnog novca, a ukupan iznos kunskih depozita građana i poduzeća neće se promijeniti, dakle ostat će oko 200 milijardi kuna. Banke s tih 10 milijardi neće kupovati voće, povrće i meso na tržnicama, a kupovna moć građana ostat će ista. Banke neće kupovati ni nekretnine, jer ih ionako imaju previše. Sve to znači da do inlacije neće doći.
  • Ako HNB procijeni da će, nakon što banke dobiju 10 milijardi svježih kuna, zbog špekulacija doći do pada tečaja kune, za taj iznos može povisiti obvezne rezerve banaka.

Kako provesti dokapitalizaciju?

  1. Republika Hrvatska (RH) izda državne obveznice s niskom kamatnom stopom, npr. 1% godišnje, s dospijećem za 30 godina i povratom glavnice na dan dospijeća. Obveznice otkupi HNB, a RH dobivenim novcem dokapitalizira banke. Za to bi trebalo promijeniti Zakon o HNB-u.
  2. HBOR izda obveznice s kamatnom stopom 1% i 30-godišnjim dospijećem, koje otkupi HNB, a HBOR dokapitalizira banke.
  3. Preko posebnog fonda, tzv. “sovereign wealth fund”. U inozemstvu (npr. Luksemburg) postoje društva za upravljanje investicijskim fondovima koja omogućuju svojim klijentima osnivanje “vlastith” fondova bez potrebe da zbog toga osnuju vlastito licencirano društvo za upravljanje. To se radi na način da inozemno društvo za upravljanje sklopi ugovor o savjetovanju s domaćim investicijskim društvom, ovlaštenim za investicijsko savjetovanje. Procedura bi bila slijedeća:
    • HNB sklopi ugovor o savjetovanju s domaćim investicijskim društvom.
    • Domaće investicijsko društvo sklopi ugovor o savjetovanju s inozemnim društvom za upravljanje fondovima.
    • HNB u navedeni fond investira dio deviznih rezervi, u iznosu koji je potreban za dokapitalizaciju hrvatskih banaka.
    • Domaće investicijsko društvo savjetuje inozemnom društvu za upravljanje fondovima dokapitalizaciju hrvatskih banaka sredstvima tog fonda.
    • Fond HNB-ove devize vrati u Hrvatsku odnosno opet proda HNB-u.
    • HNB temeljem otkupa deviza emitira kune kojima fond dokapitalizira banke.

Riješenje pod 3. možda zvuči komplicirano, ali je u stvarnosti vrlo jednostavno provedivo u roku nekoliko tjedana bez potrebe za izmjenom bilo kojeg zakona. Cijeli projekt se može strukturirati na način da se izbjegne mogući problem s Europskom komisijom oko nedozvoljene državne pomoći.

Svi sretni i zadovoljni. Devizne klauzule više nema, rate kredita se smanje, inozemne banke zadrže svoje ekstra profite, a gubici domaćih banaka pokriju se novcem koji stvori/emitira HNB, bez troška za hrvatske građane – porezne obveznike. RH zauzvrat ponovo postane suvlasnik domaćih banaka što je naš strateški interes. Jedini trošak bila bi upravljačka naknada koja je zanemariva u odnosu na ukupan iznos.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s